Labinjonska
cakavica
Prema
lingvističkim izvorima labinski govori spadaju u sjevernočakavski
ili
ekavskočakavski dijalekt,
jedan od autohtonih istarskih dijalekata čakavskoga narječja
hrvatskoga jezika.
Prije
velikih migracija, na kraju 15. st. i početkom 16. st.
predmigracijski ekavski čakavski govori prostirali su se na cijelom
istarskom prostoru, na najsjevernijem dijelu Hrvatskoga primorja do
Bakra te na Cresu i na sjevernološinjskom području.
Nakon
migracija područje ekavskih govora u Istri suženo je na njezin
središnji i sjeveroistočni dio.
Područje
labinske skupine govora pripada središnjemu istarskomu poddijalektu
toga dijalekta (S. Vranić). Prostire se duž istočne obale
istarskoga poluotoka, počevši od Zagorja kao najsjevernijega punkta
i pripadaju mu svi obalni govori sve do Koromačna kao najjužnije
točke. Jugozapadna granica teče od poluotoka Ubaša do ušća
rijeke Raše u istoimenom zaljevu. Na zapadu su krajnja labinska
naselja smještena nad Raškom dragom: Kunj, Moli i Veli Turini,
Marići, Paradiš, Vela i Mola Čamporovica i Frkalonci, zaseoci
Svetoga Martina, te Ružići, a na sjeveru krajnji labinski govori
Kraj Drage, Jurazina i Eržišća (I. Nežić).
Labinski
se govori svojim značajkama mogu klasificirati u tipove i skupine
govora. Premda za takvu klasifikaciju nebitan, najčešće se kao
tipičan izdvaja cakavizam različita tipa i intenziteta svojstven
nizu govora, odnosno promjena glasa č
u c,
a često i š
u s
ili sl. i ž
u z
ili sl.
Izvori:
Istrapedia/Silvana Vranić