Istromletački (talijanski istroveneto), skupina talijanskih dijalekata u slovenskom i hrvatskom dijelu Istre. Nakon procesa romanizacije, iz regionalnog latinskog jezika razvili su se lokalni govori - na jugu Istre istriotski ili istroromanski (Bale, Rovinj, Fažana, Galižana, Vodnjan i Šišan), te na sjeveru dijalekti furlanskog tipa (Milje, Trst).
Vremenom su komunikacije i veze istarskih gradova s Venecijom postale redovitije pa je i jezik kojim su se služili mletački pomorci i trgovci (venetski dijalekt) ušao unutar njihovih zidina. Miješanjem domaćeg romanskog i stranog venetskog dijalekta nastao je supstrat koji danas nazivamo istromletačkim ili istrovenetskim govorom. Proces venetizacije Istre imao je tri faze. Prva je trajala od 10. do 15. stoljeća, u razdoblju ekspanzije Mletačke republike u kojem je podčinila istarske gradove svojoj vlasti. Na taj je način službeni jezik postao govor kojim su se služili Venecijanci, iako u to vrijeme ograničen na činovnike koji su radili u državnoj upravi.
Druga faza širenja venetskog dijalekta u Istri je razdoblje od 15. do prve polovice 19. stoljeća, u kojoj se on učvrstio te postao dominantnim, a istovremeno potisnuo govore furlanskog tipa. Za razdoblje prve polovice 19. stoljeća je karakterističan proces zamjene tergestinskog furlanskog tipa tršćanskim venetskim, što je teklo s procesom slabljenja i propadanja Mletačke republike. Tako se na istarskom poluotoku bez većih poteškoća proširio tršćanski model, jer je nakon propasti Venecije vodeću gospodarstvenu ulogu na ovim prostorima preuzela slobodna luka Trst.
Treća faza jezičnog širenja veneto dijalekta obilježava proces doticanja tršćanskog i već od ranije ukorijenjenih istromletačkih te slovenskih i hrvatskih govora u Istri, a traje od sredine 19. stoljeća. Danas se istromletačkim služi oko 25-30 tisuća izvornih govornika, te neutvrđen broj uglavnom starijih žitelja Istre, koji ga koriste pored svog materinjeg jezika.
IZVOR: Istarski riječnik - Istromletački